Cyber nasilje sve više uzima maha u BiH: Kakve su posljedice za žrtve, a kakve kazne za nasilnike?

• ”Ružna si”, ”Debeo si”, ”Vidi na šta ličiš”, ”Ako te ja sretnem na ulici, neće od tebe ostati ništa” – ovo su blaže verzije komentara sa kojima se susreću javne ličnosti na društvenim mrežama. Komentari koje ne prenosimo ekstremno su uvredljivog sadržaja, pa čak i prijetećeg iza kojih stoje anonimne osobe.

Bilo da ste žrtva, ili da sjedite iza tastature i ostavljate anonimne komentare, ili ste samo posmatrač na društvenim mrežama, ovaj tekst vas ne treba zaobići. Cyber nasilje je nasilje. To što se dešava putem interneta ne znači da ne ostavlja posljedice, ali i da počinitelji ne mogu biti kažnjeni.

Cyber nasilje, poznato i kao digitalno ili online nasilje, odnosi se na bilo koji oblik nasilnog ponašanja koji se događa putem digitalnih tehnologija. Ovo uključuje zloupotrebu interneta, mobilnih telefona, društvenih mreža i drugih digitalnih platformi kako bi se povrijedila, uznemiravala ili zastrašivala druga osoba. Cyber nasilje je specifično po tome što može biti kontinuirano, javno i anonimno, što često otežava identifikaciju počinitelja i pružanje pomoći žrtvi.

Riječ je ponašanju koje se ponavlja s namjerom sramoćenja, ucjenjivanja, dehumanizacije, zastrašivanja ili drugih oblika izazivanja straha, bijesa pojedinaca ili grupe ljudi koje može ostaviti ozbiljne i trajne posljedice na žrtve takvog nasilja. Nažalost, u Bosni i Hercegovini ne postoji zakonska regulativa koja bi definisala oblike cyber ili virtuelnog nasilja, te na taj način stvorila pretpostavke za sankcionisanje počinilaca istog.

“Istina, određenim ponašanjima poduzetim u cyber ili virtuelnom svijetu mogu se ostvariti obilježja krivičnog djela ‘Ugrožavanje sigurnosti’, za koje krivično djelo je propisana mogućnost izricanja kazne zatvora u trajanju do šest mjeseci u svom osnovnom obliku, međutim za to je potrebno da se izrekne ozbiljna prijetnja da će se napasti život ili tijelo druge osobe ili na taj način izazvati njegovo uzemirenje, ukoliko se to u konkretnom slučaju nije desilo, a većina cyber nasilja upravo se ostvari uvredama, ponižavanjima ili omalovažavanjima, gdje izostane decidno izrečena ozbiljna prijetnja, pa je upitna mogućnost procesuiranja i sankcionisanja takvog cyber nasilja u Bosni i Hercegovini, iako i takva ponašanja na žrtvu ostave mentalne, emotivne pa i fizičke posljedice”, objašnjava advokat Omar Radončić za Tuzlanski.ba.

Omar Radončić | Foto: A. Bešić

Cyber nasilje najčešće doživljavaju javne ličnosti, bilo da je riječ o muzičarima, glumcima, sportistima, a među njima su i influenseri koji sve češće postaju meta anonimnih nasilnika. Mirza Mustafagić, infleunser iz Tuzle kaže da jeste izložen online nasilju, ali da to za sada nije u nekoj strašnoj mjeri.

“Nažalost pa uopšte postoji gradacija – nije strašna mjera, jer svako nasilje je nasilje u kojem god da je obimu. Žalosno je što ljudi misle da mogu da pričaju i iznesu svoje mišljenje o svakome i da mene to ne zaboli, iako sam sam izabrao da budem javna ličnost, jer je to najčešći argument. Ali, izabrala je i gospođa u Sudu naprimjer da radi na pisarnici ali to ne znači da je bilo ko smije mobingovati”, navodi Mirza dodavši da se trudi da svojim primjerom promjeni sliku o influencerima kao neradnicima.

Mirza Mustafagić | Foto: V. Živković

“Živimo okruženi ljudima koji su nesretni i ja negdje mogu da razumijem sve kroz šta prolaze, ali to i dalje nije razlog sa o drugima pričamo ružno a posebno ne javno. Nažalost pravni sistem je takvima omogućio da njihovo oružje bude tastatura i ja tu ništa službeno ne mogu, ali ne treba zaboraviti da su glavna stvar u svemu tome ljudi koji nas prate i njih ne može niko prevariti, vjerujte mi”, dodaje.

Iako zakonske regulative ne idu u korist žrtvama, ipak uvredljiv sadržaj treba sačuvati. Digitalni zapisi, audio/video poruke zaprimljene od druge osobe preko društvenih mreža, emaila ili na drugi način usljed kojeg je moguće dovesti u vezu takav zapis sa konkretnom osobom, pod uslovom ispunjenja formalno-pravnih pretpostavki za osiguranje takvih dokaza od strane ovlaštenih službenih osoba mogu predstavljati digitalne dokaze, odnosno dokaze na osnovu kojih će se neko procesuirati i sankcionisati.

“Dakle, prvi korak bi bilo prijavljivanje te osobe, osiguranje dokaza kojim se takva radnja dokazuje, a procjena je nadležnog organa i tužilaštva da li su takvim radnjama ostvarena obilježja krivičnog djela „Ugrožavanje sigurnosti“, ukoliko takvim radnjama nisu ostvarena obilježja krivičnog djela, žrtve cyber nasilja bi, eventualno, mogli ustati sa građanskom parnicom, na šta se građani, koliko mi je poznato, rijetko odlučuju.

Ono što je neophodno jeste donijeti poseban Zakon koji bi jasno definisao osnovne pojmove cyber nasilja, radnje koje čine takvo nasilje kao i propisao sankcije za iste te postupak procesuiranja cyber nasilnika. Alternativa je izmjena važećih krivičnih zakona u Bosni i Hercegovini i zakona koji definiraju prekršaje na način da se određena cyber nasilja integrišu u ove zakone kako bi se stvorile pretpostavke da se određena cyber ponašanja krivično ili prekršajno gone”, navodi Radončić.

U iščekivanju Zakona koji bi definirali ovu oblast, a posebno imajući u vidu činjenicu da su u najvećoj mjeri žrtve cyber nasilja djeca i mladi UNICEF je pokrenuo “Plavi telefon”, savjetodavnu i besplatnu liniju za pomoć, čija je ideja da se uz pomoć angažovanja stručnih osoba izbjegnu teže posljedice virtuelnog nasilja.

Cyber nasilje može dovesti i do samoubistva

Posljedice cyber nasilja mogu biti ozbiljne i dalekosežne, uključujući emocionalne, psihološke i socijalne probleme za žrtvu. Mnogi ljudi koji su iskusili cyber nasilje mogu doživjeti anksioznost, depresiju, osjećaj bespomoćnosti i gubitak samopouzdanja. U ekstremnim slučajevima, cyber nasilje može dovesti do ozbiljnih mentalnih zdravstvenih problema, pa čak i samoubistva.

“Mislim da se u posljednje vrijeme češće govori o cyber nasilju, ali u našoj zemlji je generalno zanemareno psihičko nasilje. Nije dovoljno samo govoriti o tome, važno je raditi na prevenciji. Na prevenciji bismo mogli raditi tako što bismo u obrazovni sistem uveli predmet koji izučava emocije. Ono što roditelji sami mogu učiniti jeste da osnaže svoju djecu i da ih uče povjerenju. Osposobiti svoju djecu da ne prihvataju ulogu žrtve, ulogu nasilnika ili ulogu spasioca”, kaže psihologinja Vahida Djedović za Tuzlanski.ba.

Vahida Djedović |Sa mladima treba razgovarati

Najranjivija dobna skupina su tinejdžeri i adolescenti, jer nemaju razvijenu sliku o sebi, objašnjava Djedović, a znamo da sliku o sebi gradimo, prvobitno, na osnovu mišljenja drugih ljudi.

“Važno je razgovarati sa mladim ljudima, te onima koji pokazuju izmjene u ponašanju, u smislu da su možda postali povučeniji nego obično, ili su više agresivni, povlače se, plačljivi su i razdražljivi, imaju slab apetit ili pretjerano jedu, slaba im je koncentracija, poremećen san”, dodaje.

Vršnjačko nasilje u stvarnosti preneseno je i na društvene mreže, te stoga treba krenuti od početka, smatra struka.

“Smatram da je prevenciju takvog ponašanja bez adekvatne prijetnje sankcijom u domaćem zakonodavstvu teško realizovati, naprimjer jedan od vidova cyber nasilja jeste cyber bullying (neželjeno vršnjačko nasilje), pa se postavlja pitanje kako možemo razgovarati o poduzimanju mjera za prevenciju takvog ponašanja u virtuelnom svijetu kada ono nije iskorijenjeno u stvarnom”, pita Radončić.

S ovim razmišljanjem je saglasan i Mustafagić. Nedovoljno se, kaže, u obrazovnim institucijama djeca uče o ovome, a ta djeca ili izrastu u nasilnike ili postanu žrtve.

“Imamo iz moje prizme, nebitnih stvari o kojima se uči i djeca se zamaraju, a ne bavimo se aktuelnim problemima a sve češće čitamo kako su djeca sklonija samopovređivanju ili još gore samoubistvima. Neke stvari će se definitivno morati mijenjati i to čim prije. Trenutno smo na početnoj tački i nadam se da nas neće neki novi slučaj osvijestiti, nego mi sami sebe”, dodaje.

No, koliko god čovjek imao godina, potrebno je biti dosta psihički stabilan da se podnese takav pritisak. S obzirom na to da Mirza Mustafagić često snima sa svojom majkom, ona, kaže Mirza, puno teže sve podnosi.

“Ona je žena starog kova kao i većina bosanskohercegovačkih majki. Često me nazove i kaže možda treba da ne pričaš o tome ili da odustaneš od nekih stvari, ali ne dam se. Ona iznimno teško prihvata da neko ima nešto ružno da kaźe o meni jer zna kakvu je osobu odgojila, ali također, to je sastavni dio svega ovoga i to mora prihvatiti”, ističe.

Amira i Mirza imaju armiju obožavatelja

Kakve osobe su nasilnici?

Pored žrtve, ne treba zanemariti ni nasilnike. Iako njihova djela trebaju biti kažnjiva, istovremeno je takvim osobama potrebna pomoć.

Lični problemi, kao što su problemi u porodici, školi ili drugim oblastima života, mogu doprinijeti tome da osoba postane nasilna na internetu kao način da se nosi sa stresom ili frustracijom.

”Nasilnici su nesretne osobe, osobe koje su neostvarene, zavidne i nezadovoljne vlastitim životom. Nasilnici imaju nisko samopoštovanje i samopouzdanje’’, objašnjava psihologinja Djedović.

Sudeći prema riječima naših sagovornika, cyber nasilje bi se moglo sanckionisati ukoliko bi svaka karika u lancu djelovala u svom domenu. Preventivno – počevši od obrazovnih institucija, posljedično – sankcionisanjem nasilja, ali i bavljenjem uzrocima, odnosno pružanjem pomoći i žrtvi i nasilniku.

Tastatura je moćno oružje, a klik je metak koji ostavlja duboke rane. Nasilnici pod plaštom anonimnosti nisu uzrok, oni su posljedica društva zarobljenog u neadekvatnim zakonskim okvirima, zastarjelim obrazovnim sistemima i pojedincima koji će, na nasilje u komšiluku, pojačati muziku, a na online nasilje odgovoriti ‘skrolanjem’ na iduću objavu ili ugasiti telefon ne znajući da svojim okretanjem glave istovremeno gase nečiji život.

(TUZLANSKI.BA/ VaseVijesti)