Superliga je propala, ali nogomet nije spašen

Kada je tačno u ponoć između nedjelje i ponedjeljka 12 “odmetnika” objavilo formiranje Superlige, pučanstvo je odmah zakukalo kako je “nogomet umro”. Superlige više nema, a da li je “nogomet oživio”? Da li je spašen? Odgovor na oba pitanja je negativan.

Dvanaest klubova se drznulo kontrirati UEFA-i i osnovati Superligu, ne iz razloga što su “protiv modernog fudbala”, ne iz razloga što “žele jake utakmice”, ne iz razloga što – ma umetnite bilo koju floskulu… jedini njihov motiv je bio, da se ne lažemo, novac.

Oni su nezadovoljni načinom na koji UEFA, koja godišnje ostvaruje čistu dobit od nekoliko stotina miliona eura, raspodjeljuje novac klubovima, te su našli “sugar daddyja” u liku američke korporacije JP Mogran.

Jedna od najmoćnijih banaka svijeta je odlučila stati iza projekta Superlige i obećavati klubovima “kule i gradove”. No, te kule su bile od papira a gradovi poput ukrajinskog Pripjata.

Zbog čega je propala Superliga

Odmah nakon objave kreiranja Superlige krenule su reakcije, i to izuzetno negativne sa svih strana. Navijači, mediji, legende, pa čak i treneri i sami igrači su javno negodovali. Nakon manje od 48 sati Superliga se praktično raspala, a samo naivni će povjerovati da su klubovi odlučili istupati iz Superlige jedan za drugim zbog toga što su navijači ili bilo ko drugi tražili to od njih.

Pravi razlog je prilično jednostavan. JP Morgan je moćan finansijski, ali su UEFA i FIFA moćnije. Dobro, možda ne baš finansijski, ali utjecajnije su u svijetu nogometa. Jer ipak je JP Morgan došao na njihov teren da ih izgura iz biznisa u kojem se okreću stotine miliona ili čak milijarde eura.

Šta se dešavalo iza kulisa nikada nećemo saznati, a prosječnog ljubitelja nogometa to previše i ne zanima. Njemu je najbitnije da je Superliga uništena, te je uskliknuo pobjedonosno da je nogomet spašen. Vrijeme je za jedan reality check – nogomet, nažalost, nije spašen.

Nije čak ni umro u noći sa 18. na 19. april 2021. godine. To se desilo davno. Neki bi rekli 1992. godine kada je Liga prvaka zamijenila dotadašnji Kup šampiona, mada to i ne bi bilo najtačnije.

Od 1992. do 1997. godine su samo prvaci zemalja učestvovali u elitnom takmičenju, baš kao što je to bio slučaj i od 1955. godine.

No, od sezone 1997/1998 deset najboljih liga dobija pravo da i viceprvaci učestvuju u Ligi PRVAKA, čime je samo takmičenje obesmišljeno. Postepeno se povećavao broj ekipa koje u Ligu prvaka dolaze iz “liga petice”, te sada dobijamo situaciju da u Ligi prvaka imamo predstavnike 11 zemalja, a ekipe iz ostale 44 zemlje se zaulazak u nju bore kroz kvalifikacije.

Čelnici UEFA-e se na to brane rečenicom da ipak svaka ekipa ima priliku kroz kvalifikacije ući u grupnu fazu i tako sebi priskrbiti 40 miliona eura zarade. Prevedeno u realnost, to je teza Orwellove “Životinjske farme” – sve životinje su jednake, ali su neke jednakije od drugih.

Jaz između “velikih” i”malih”, odnosno superbogatih i siromašnih klubova je sve veći i veći i ni famozni Finansijski fair-play tome nije stao ukraj. Pitajte PSG ili Manchester City koliko ih je FFP spriječio da dovode koga hoće za koliko god hoće novca.

Novi format Lige prvaka liči na Superligu

Pomalo “ispod radara” je zbog furtutme koja je nastala osnivanjem Superlige prošla činjenica da je UEFA reorganizirala Ligu prvaka. Tako ćemo od 2024. godine imati još četiri ekipe u takmičenju, ali ne varajte se, neće to biti niko iz BiH, Hrvatske ili Albanije. Za njih je rezervisana Konferencijska liga.

Posebno je važno napomenuti da ćemo u novom formatu imati ukupno 225 utakmica umjesto dosadašnjih 125. Dakle, 100 susreta više, što povećava znatno šanse da svakog vikenda imamo duele superbogatih koje će gledati milijarde ljudi širom svijeta. A to je upravo bila i ideja Superlige.

Zato, uživajmo u nogometu ovakvom kakav sada jeste i navijajmo za neke nove “diname”, “leicestere”, “porta” i slične klubove koji s vremena na vrijeme pokažu zašto volimo nogomet.