Na današnji dan 1992. godine poginuo je heroj oslobodilačkog rata Hajrudin Mešić.
Kapetan Hajro poginuo je u selu Nezuk u akciji uspostavljanja koridora prema Srebrenici.
Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine na Dan Armije 1994. godine posthumno ga je odlikovalo Ordenom heroja oslobodilačkog rata, a 1996. godine unaprijeđen je i u čin brigadnog generala.
“Zmaj od Majevice”, kako su ga još zvali u narodu, dobitnik je ratnog priznanja Zlatni ljiljan i policijskog odlikovanja Medalja za hrabrost.
Bio je član Patriotske lige od njenog osnivanja, organizator i vođa oružanog otpora protiv agresije na Bosnu i Hercegovinu na prostorima Zvorničke i Ugljevičke općine.
U toku rata obavljao je niz visokih komandnih dužnosti: komandir policijske stanice u Ugljeviku, komandant Teritorijalne odbrane Ugljevik – Teočak i komandant 1. teočanske brigade.
Nakon njegove pogibije, Prva teočanska brigada dobija naziv Brigada “Hajrudin Mešić”.
Jedan je od DEVET HEROJA Armije RBIH
***Bedem slobode je naša rijeka Drina
Sjećaš li se brate Mešić Hajrudina
Hrabrog kapetana prve teočanske
Prkosa i nade države bosanske ***
— 31.godišnjica smrti Hajrudina Mešića obilježena je nizom akttivnosti: kulturno-umjetnički program, sportski sadržaji, vjerski program..
Danas (ponedjeljak, 30.10.2023) u 9 sati na mjestu pogibije u Nezuku je položeno cvijeće i odata počast.
U 11 sati u Snježnici na šehidskom mezarja, učenjme Jasina i polaganje cvijeća na mezar heroja oslobodilačkog rata Hajrudina Mešića, završena je ovogodišnja manifestacija obilježavanja.
U Snježnici se pristunima obratio ZLATKO MEŠIĆ, sin Hajrudina Mešića.
***Njegov govor portal VaseVijesti.net prenosi u cjelosti i bez izmjena…
OBRAĆANJE NA AKADEMIJI POVODOM 31.GODIŠNJICE
Zlatko Mešić, sin KAPETANA Hajre Mešića
Selamim i pozdravljam saborce moga rahmetli oca, kao i sve ostale prisutne!
Posebno se zahvaljujem organizatorima ovog skupa – predstavnicima opštine
Teočak, a ujedno i učesnicima svih ostalih događaja i sadržaja u okviru
obilježavanja 31. godišnjice očeve smrti. Time se iskazuje pažnja prema njegovoj
ulozi u organizovanju odbrane od agresije na našu državu.
Bio sam malo dijete, od samo 8 godina, kad je agresija započeta, i malo čega se
lično sjećam iz tog vremena. Ali puno toga sam saznao od saboraca moga oca i
drugih neposrednih aktera i svjedoka, poput nekih herojskih novinara koji su bili
rame uz rame sa njim i njegovim saborcima i ostavili dragocjene zapise i
svjedočanstva o tom čudesnom otporu agresiji.
Uz sve uzvišene osjećaje koje pobuđuje i afirmiše ovo što je pripremio
Organizacioni odbor iz opštine Teočak, ne mogu da zaobiđem oporu činjenicu što
se oko afirmacije sjećanja na djelo Kapetana Hajre i njegovih saboraca, aktivnije
ne uključe šira zajednica i razne stručne institucije iz oblasti historije i
historiografije kojih, koliko znam, ne manjka. I da se tih sjećanja ne “sjećamo”
samo kad su godišnjice.
Jer, Kapetan Hajro nije vodio neki svoj mali rat za odbranu nekog ruralnog
okrajka Bosne, kako se kroz neadekvatnu i površnu pažnju ostavlja dominantan
dojam. On je sa soborcima oslobađao teritorije i uspostavio odbrambene bedeme
tamo gdje je bilo najteže – nadomak Drine, i ti bedemi su odigrali važnu ulogu u
odbrani cijele Tuzlanske regije i države Bosne i Hercegovine.
Takođe se ne poklanja dužna pažnja činjenici da je on poginuo predvodeći posebno
važnu oslobodilačku operaciju prema odsječenoj velikoj slobodnoj teritoriji koju
su, pored Srebrenice, tada činili i značajni dijelovi drugih podrinjskih opština, a
gdje se u okruženju nalazilo oko 80 hiljada ljudi.
Prešućuje se i da je ta operacija bila i ostala jedini ozbiljni i jedini privremeno
uspješni pokušaj uspostave koridora spasa i života za Srebrenicu i druga okružena
mjesta u tom dijelu Podrinja. Zapostavlja se i to da su – što je naročito
neobjašnjivo i zato vrijedno posebnih istraživanja – u toj strateški važnoj operaciji
učestvovali samo borci iz očeve i zvorničke brigade.
Svi znamo onu pouku “Historija je učiteljica života”. Isto tako dobro znamo i
koliko je u geopolitičkom smislu osjetljiv prostor u kome živimo, pa bi, s obzirom
na skoru tragičnu prošlost, morali da pripazimo i poštujemo pomenutu “učiteljicu”
više od ljudi koji žive u nekim manje nesretnim podnebljima.
Zbog svega toga, u toj našoj historiji ne bi smjeli nipošto da ostavljamo praznine,
mrlje i nedorečenosti! Ne smiju da izostanu odgovori na neka važna pitanja, poput
onog pomenutog oko svih okolnosti u kojima je izvedena jedina ozbiljna operacija
pokušaja spasa Kamenice, Cerske, Konjević Polja, Srebrenice i drugih mjesta na
tadašnjoj slobodnoj, ali okruženoj teritoriji.
Tome se mora posvetiti ozbiljna pažnja i zbog toga što se radilo o velikoj prilici da
se preduprijedi kasnija stravična tragedija desetina hiljada ljudi na toj teritoriji, a i
zbog Kapatana Hajre i njegovih saboraca koji su izginuli ili bili ranjeni u svojoj
najplemenitoj misiji.
Nažalost, u Monografiji Drugog korpusa Armije BiH, kao i u nekoliko drugih
publikacija pojedinačnih autora iz vojnih i političkih struktura, sa memoarskom i
sličnom građom, izostavljena su neka veoma važna objašnjenja.
U tom smislu, ohrabruju informacije da su neki nezavisni i ugledni istraživači već
uveliko zaokupljeni temeljitim istraživanjima i rasvjetljavanjima – kako ratnog puta
Kapetana Hajre i njegovih saboraca, tako i svega ostalog što je vezano za herojski
pokret otpora u Podrinju. Jer, prijeko su nam potrebni vjerodostojni i
argumentovani zapisi i tragovi o svemu tome.
Ja se izvinjavam što sam vam uzeo malo više vremena kroz ovo svoje obraćanje,
ali se nadam da to neće biti doživljeno kao davanje neke negativne tematske
primjese ovom časnom skupu, već samo kao poruka široj društvenoj zajednici i
želja da uzvišena djela naših branitelja ostanu obavijena isključivo činjenicama i
istinama.
Hvala vam puno što ste svojim prisustvom iskazali poštovanje prema ratnom djelu
moga oca, Hajrudina Mešića – Kapetana Hajre!
Još jednom posebno zahvaljujem predstavnicima opštine Teočak što su se istinski
potrudili da godišnjica njegove pogibije bude obilježena na dostojanstven način!
(Vasevijesti.net)